Dr. Ronald J. Glossop je umirovljeni profesor filozofije na Southern Illinois University u Edwardsvillu (SIUE) kraj Saint Louisa. Doktorat iz filozofije stekao je na Washington University u Saint Louisu. Utemeljitelj je Programa za studij mira te je bio njegov koordinator tijekom punih 25 godina. Na SIUE i obližnjim školama (rado radi s mladima) podučavao je i esperanto. Autor je triju knjiga: (1) "Philosophy: An Introduction to its Problems and Vocabulary", Dell, 1974; (2) "Confronting War: An Examination of Humanity's Most Pressing Problem", Mc Farland, 1983; 4th ed. 2001; (3) "World Federation? A Critical Analysis of Federal World Government", McFarland, 1993, (esperantski prijevod 2001). Objavio je od sada četrdesetak članaka u stručnim i obrazovnim publikacijama. Predavao je o aktualnim svjetskim problemima na različitim mirovnim konferencijama u SAD i drugim zemljama svijeta. Direktor je međunarodne organizacije "Children Around the World". Član je američkog vodstva organizacije "Citizens for Global Solutions" te vodi podružnicu u Saint Louisu. Aktivni je član First Unitarian Church u Altonu, Illinois, SAD, a također esperantist. Premda se neke ideje Ronalda J. Glossopa (o miru, svjetskoj federaciji, esperantu) mogu doimati (barem za sada) utopijskima, ne može im se osporiti plemenitost popraćena iskrenim nastojanjem njihovog zagovaratelja da u skladu sa svojim idejama živi i javno se angažira.
T e k s t o v i :
ETIČKI TEMELJI ŽIVOTA ČOVJEKA
Koja su najvažnija načela za dobar život čovjeka? Prema kojim se idejama trebaju ravnati osobe koje žele biti dobrim ljudima? Koje istine treba prihvatiti kao solidan temelj za idealan ljudski život?
Jedna od najvažnijih istina je shvatiti i stalno imati u vidu da nitko od nas nije sam izabrao kada će se roditi, u kojoj će se zemlji roditi, hoće li biti muško ili žensko, hoće li imati crnu ili bijelu ili smeđu ili žutu ili crvenu kožu, koji će jezik učiti kao svoj prvi jezik, koje će talente i nedostatke imati itd. Te vrlo važne stvari izvan su naše moći.
Najvažnije etičko načelo je "zlatno pravilo", pravilo da se trebamo prema drugima odnositi onako, kako bismo htjeli da se drugi odnose prema nama. Trebamo se staviti u situaciju drugih osoba i imati stalno u vidu činjenicu da s obzirom na mnogo toga drugi ljudi nisu sami izabrali kakvi će biti. Trebamo razumjeti da situacija i shvaćanja drugih ljudi mogu biti vrlo različiti od naših. Istodobno trebamo nastojati vidjeti naše reakcije onako kako ih drugi vide.
Treće načelo proizlazi iz prva dva: što je pravilo za jednog čovjeka ili jednu ljudsku skupinu - treba biti pravilo za sve ljude i sve ljudske skupine. Nažalost, sadašnja vlada SAD tvrdi da Sjeverna Koreja i Iran ne smiju imati nuklearno oružje, ali istodobno prihvaća da ga imaju druge zemlje, poput SAD, Rusije, Velike Britanije, Kine i Izraela. To je politika suprotna trećem načelu. Pravila trebaju biti ista za sve.
Četvrto je načelo da su svi ljudi članovi jedne velike ljudske obitelji. Neosporno je da ima mnogo razlika između nas, ali to ne poništava činjenicu da svi pripadamo jednoj biološkoj vrsti. Upravo to četvrto načelo, zajedno s prvim, u temelju su "zlatnog pravila".
Peto je načelo da su danas svi ljudi građani jedne globalne svjetske zajednice. Ranije smo mogli živjeti u zasebnim zajednicama, ali suvremena prometna sredstva, suvremeno komuniciranje i znatno veća ljudska moć to su promijenili. Sada se događaji na jednom dijelu kugle zemaljske tiču čak i ljudi koji žive u drugim, udaljenim dijelovima svijeta.
Šesto je načelo da svi trebamo biti spremni oprostiti jedni drugima jer nitko nije savršen. Svi mi često griješimo. Nadalje, kako je na početku bilo rečeno, mogućnosti pojedinih ljudi vrlo su ograničene. Ljudi često postupaju kako su determinirani prirodnim silama kojima nisu u stanju upravljati. Naravno, katkada smo primorani kazniti ljude koji čine loše stvari ne žaleći što ih čine, ali takvu odluku trebaju redovito donositi nepristrani predstavnici zajednice, a ne pojedinac ili manja skupina ljudi u srdžbi i s posebnim interesima u cijeloj stvari.
Sedmo načelo je: ne treba biti pretjerano uznemiren i žaliti se na ono što drugi čine ili ne čine. Svatko neka misli na vlastita djela i na ono što je u njegovoj mogućnosti. Treba činiti što je dobro i izbjegavati što je, prema osobnom mišljenju, loše. Treba činiti da svijet bude bolji.
Zasigurno je moguće navesti i druge istine i načela kojima bismo se trebali ravnati u životu, ali sigurno bismo bili bolji ljudi i svijet bi bio bolji ako bismo se svi pridržavali navedenih sedam načela.
(predavanje sveuč. prof. Ronalda J. Glossopa održano 12. lipnja 2005. u Austinu, Texas - SAD; prijevod s esperanta: Mato Špekuljak) © Ronald J. Glossop
ODGOJ ZA MIR
Kada se misli na odgoj za mir, prvo što mnogim ljudima pada na pamet je da se djecu i mlade ljude ohrabruje za specifične oblike ponašanja, kao što su, na primjer, tolerancija i nesklonost primjeni nasilja. Kad bi ljudi bili miroljubiviji, imali bismo manje ratova. Druga česta pomisao je da bi učenike trebalo učiti umijeću mirnog rješavanja međuljudskih konflikata, razgovorom i kompromisima. Učenici bi na taj način ovladali novim umijećem, naime, kako se ponašati prilikom raspravljanja, a da se vlastitim ponašanjem ne provociraju ljutnja i sklonost osveti. Ti bi učenici onda mogli pokazati i drugima kako se može izbjeći nasilje u konfliktnoj situaciji. Tako bi sigurno bilo više mira u našem svakodnevnom životu. U potpunosti podržavam takva nastojanja oko prevencije nasilja među djecom i mladima. Svijet bi (u stanovitom smislu) nedvojbeno bio mirniji kad bi svi tako osjećali i postupali.
Međutim, istodobno, mislim da ima i drugih važnih aspekata odgoja za mir. Mir je nešto suprotno od rata, a ratovi su nešto vrlo različito u odnosu na sukobe između pojedinaca i skupina mladih ljudi. Ratovi izbijaju između velikih ljudskih skupina koje imaju svoje političke ciljeve. Ratovi predstavljaju nasilne sukobe velikih razmjera između skupina koje imaju za cilj vladati određenim teritorijem. U tom smislu, važan čimbenik u ratovima je lojalnost pojedinaca određenoj državi ili političkoj skupini.
Kakav je, dakle, odgoj pojedinaca potreban da pojedinci svojim ponašanjem ne daju podršku ratovima?
Prvo, djeca i mladi ljudi trebaju učiti ne samo o vlastitoj zemlji, nego i o ostalim zemljama svijeta. Oni bi trebali učiti povijest i zemljopis cijeloga svijeta. Trebali bi učiti o kulturama, običajima, religijama, misliocima i jezicima drugih zemalja. Djeca i mladi ljudi trebali bi učiti o globalnim problemima s kojima se suočava cjelokupna svjetska zajednica. Oni bi trebali učiti o problemu rata, uključujući različita stajališta o njegovim uzrocima i kako ga se možda može izbjeći. Trebali bi učiti o različitim stajalištima o politici vlade njihove zemlje prema međunarodnim pitanjima. Nakon toga trebali bi biti informirani o različitim aspektima svjetske zajednice. Oni bi također trebali biti svjesni svoje pripadnosti cijeloj svjetskoj zajednici, a ne samo jednoj zemlji.
Drugo, kod djece i mladih ljudi trebalo bi razvijati skeptičnost prema vlastitim znanjima te prema informacijama koje im drugi ljudi (posebice vlade njihovih zemalja) daju. U isto vrijeme trebalo bi ih podučavati toleranciji i otvorenosti prema stajalištima drugih ljudi. Učenici bi trebali učiti kritički razmišljati. Postoje različita mišljenja o mnogim stvarima i mladi ljudi bi trebali biti svjesni da ideje koji često slušaju možda i nisu istinite, a da nove ideje, koje ranije nisu čuli, mogu biti istinite.
Treće, trebalo bi podučavati učenike prihvaćanju odgovornosti za vlastito ponašanje. Oni bi trebali učiti da, kada čine nešto pogrešno, nije etički valjano opravdanje: "Svi to čine." ili "Drugi su mi rekli da to učinim." Etičko pitanje nije niti "Što drugi čine?" niti "Što drugi hoće da ja činim?". Etička su pitanja: "Što si ti učinio?" i "Zašto si to učinio?" Misli prije nego nešto učiniš. Ne budi ovca koja čini što druge ovce čine ili pas koji čini što mu vlasnik zapovijedi. Budi moralna osoba.
Četvrto, trebalo bi podučavati učenike da primjena nasilja nije dobar način da se dođe do onoga što se želi. Možda u određenom trenutku čovjek ima mogućnost silom iznuditi od nekoga nešto, ali treba pomisliti kako bismo mi reagirali ako bi netko drugi imao tu moć nad nama. Treba nastojati druge ljude uvjeravati argumentima, a nikada primjenjivati nasilje protiv drugih ljudi, osim možda kada se branimo.
Peto, trebalo bi podučavati učenike da misle na prava i potrebe drugih ljudi, a ne samo na vlastite želje. Učenici bi trebali misliti na to kako nitko ne bira kada i gdje će se roditi, u čemu će biti hendikepiran a u čemu nadaren, kakve roditelje će imati itd. Svatko je od nas u situaciji koju nije sam izabrao. Zato oni koji imaju više sreće trebaju biti spremni pomoći onima koji imaju manje sreće. Nadalje, učenici trebaju učiti da ne samo pojedinci mogu biti sebični, nego da sebičnima mogu biti i obitelji, etničke skupine, nacije i zemlje, ignorirajući probleme ljudi koji ne pripadaju njihovoj grupi.
Šesto, trebalo bi učenike podučavati da su pripadnici velike svjetske zajednice svih ljudi. Oni nisu samo pripadnici određene obitelji, određene etničke skupine, građani određene zemlje, nego i pripadnici cjelokupnog ljudskoga roda. Oni su građani s građanskim obvezama ne samo prema vlastitoj obitelji, prema vlastitoj etničkoj skupini, prema vlastitoj zemlji nego prema cjelokupnoj svjetskoj zajednici. Oni bi trebali sebe vidjeti kao građane planeta Zemlja i trebali bi biti lojalni cijelom ljudskog rodu. Nastavnici u školama bi trebali sredstva koja sada redovito koriste za razvijanje domoljublja i nacionalizma koristiti za razvijanje svijesti o pripadnosti cijelom ljudskom rodu, cijelom svijetu. Trebalo bi, na primjer, u školama izvjesiti zastavu Ujedinjenih naroda, upriličiti javno obvezivanje na lojalnost svjetskoj zajednici, svirati svjetsku himnu, pjevati pjesme o svjetskoj zajednici, obilježavati svjetske praznike, podučavati svjetskoj povijesti. Naravno, trebalo bi i podučavati neutralni svjetski jezik esperanto. Važan čimbenik u ratovima je nacionalizam. Svi se mi trebamo čuvati nacionalističkog otrova i preferirati globalizam. Trebamo priznati da su i članovi "neprijateljske" skupine pripadnici zajedničke, veće skupine svih ljudi.
Sedmo, učenike bi trebalo učiti da vode računa o tome da se ne može promijeniti ono što se već dogodilo. Što se dogodilo, dogodilo se. Prošlost se može poznavati, ali je se ne može mijenjati. Prečesto se u ljudskim skupinama misli na nešto loše što je u prošlosti bila učinila "neprijateljska" skupina, ali to ne pomaže poboljšanju sadašnje situacije. Prvi korak za rješavanje sadašnjih problema je imati u vidu sadašnju situaciju i pitati se: "Što trebamo zajedno učiniti sada? Kako sada možemo pomoći jedan drugomu, da bi nam budućnost bila bolja?".
Osmo, treba podučavati učenike da budu optimistični i koncentrirati njihovu pozornost na ono što oni mogu učiniti da se sveukupno stanje stvari poboljša, bez obzira na trenutnu situaciju. Netko će reći da ima previše nerješivih problema, drugi će se požaliti da je previše ljudi koji nisu spremni pomoći u rješavanju problema, treći će reći da će uvijek biti ratova i siromaštva. Ali treba misliti ne na to što će se dogoditi ako ništa ne učinim, nego o tome što mogu učiniti da se život svih ljudi poboljša. Što bih trebao i mogao učiniti, to ću i učiniti.
Mislim da, ukoliko bismo uspješno podučavali našu djecu i mlade ljude u tom smjeru, imali bismo mirniji i pravedniji svijet.
© Ronald J. Glossop, 27.7.2004; prijevod s esperanta Mato Špekuljak